sara i njeni snovi...

dosadilo mi je....




previše ljudi zna za taj blog. i ide mi to na živce.pa idem otvorit novi novi...javit cu



se-....

za tebe!





da možeš pisat i crtat i šarat i radit što god zaželiš mala moja! :)

i još samo mala doza bijelih oblaka na kričavo plavom nebu kojeg rijetko vidimo tako čisto, tako divno, tako jasno plavo, baš kao što je sloboda. i zato potrči....
i još samo mala doza bijelih oblaka na kričavo plavom nebu kojeg rijetko vidimo tako čisto, tako divno, tako jasno plavo, možda jedino u snovima, ali i njih je premalo da izgradiš svoj mali svijet, svoj mali kutak za spavanje, skrivanje ili...
i još mala doza oblaka...za sreću?

...da možeš pobjeći od onih na koje si ljuta, od onih koji te gledaju čudno dok se dereš i smiješ na ulici!

hodati između čvrstih staničnih stijenki ponekad nije lako.
jer odbijaju me kao da nisam važna, kao da nije važno ono što govorim, što mislim.
ulazim, i boje su svjetlije....više nisu onako jasne kakve su nekada bile.
tvoje lice više nije veselo. zapravo ga ni ne pamtim takvim.
vidim samo tvoje oči, zapravo pamtim ih. jer imam čudan osjećaj da me pročitaš kad me pogledaš, a želim ti biti zagonetka. želim ti biti zanimljiva.
bojim se tvog pogleda. zato gledam kroz prozore svaki put kad si blizu.
i bježim kroz osmjehe i smijeh do svoje male ćelije u kojoj sam sretna. ponekad.
ne znam što da ti kažem,
svaki put kad te vidim riječi mi pobjegnu iz mreže. misli odlutaju u nepoznate krajeve.
ponekad mi se čini da moja mala ljubav umire.
zapravo više ni u što nisam sigurna.
zastanem kad ti čujem smijeh...i onda je toplije. hodnici se ispune jugom, i bojama.
kada si daleko, kad mi se čini da te nema....nisam više cijela.
i ne znam što mi je, je li to glupa zaljubljenost? jer ne želim biti njena žrtva. ne želim da svatko, pa
tako i ona učini samnom što god hoće.
i zato se prikazujem kao čvrsta, a zapravo sam tiha kao alga.
nitko ni ne vidi moju daljinu.
i zato se odupirem. činim se.....buntovnom?
ja jesam buntovna, samo uvijek popustim pod pritiskom....


"Wish You Were Here"

So, so you think you can tell Heaven from Hell,
blue skies from pain.
Can you tell a green field from a cold steel rail?
A smile from a veil?
Do you think you can tell?
And did they get you to trade your heroes for ghosts?
Hot ashes for trees?
Hot air for a cool breeze?
Cold comfort for change?
And did you exchange a walk on part in the war for a lead role in a cage?
How I wish, how I wish you were here.
We're just two lost souls swimming in a fish bowl, year after year,
Running over the same old ground.
What have we found? The same old fears.
Wish you were here.

-moja najdraža pjesma, koja sada baš pristaje uz...ne znam...mene?

sve što želim je povratak natrag. kad jutro ukrade tamu, povratka nema...
zrake mojeg sunca leže mrtve u kutu. pretvaram se da ih ne vidim i hodam.
izbjegnem jedan pogled. onaj kojeg tiho volim.
osjećam kako optužujuće leži na mojim leđima.
bježim, kao što bježim od svega što....
zelena svjetlost obasjava mi dlan.
sjedeći se prisjećam svojih sjećanja i snova.
razmišljam o tome kako bi bilo da se opet rodim i sjećam svega što mi se sada događa.
između glasova nalazim put do izlaza.
izlaz je drugi na listi mojih žutih želja.
nadam se. očekujem. neće se dogoditi ništa što očekuješ.
šaram jednu od želja na listi.
i još jednom pišem: neostvareno.

evo tako mi je danas bilo u školi.

voli vas vaša mravlja princeza!

kako sam ja jedno ljudsko biće sklono promjenama raspoloženja, ne mogu odrediti u kojoj sam fazi sada...cijelo sam vrijeme nekako nostalgična, a kad nešto radim prestanem misliti na načine na koje inače mislim i postanem normalna...no dovoljan je trenutak samoće, trenutak da mi se nitko ne obrati ili da nešto pričam i stvari se polako vraćaju natrag...meni se ništa ne da, evo u takvom sam stanju sada. prisiljavam se na sve. ponekad mi se čini da se prisiljavam da hodam. sve što radim, ne želim raditi. dižem se ujutro, a želim spavati. hodam gradom, a želim ležati na travi. mislim na njega, a ne želim. tjeram si neke misli iz glave, ali počinju me proganjati dok im konačno ne dopustim da mi obuzmu um...
ne želim živjeti u ovom glupom vremenu. možda previše sanjam, jer ja i tako živim u tom vremenu i tu ne mogu ništa...
možda previše razmišljam o tome kako se osjećam, pa previše o tome i pišem...ali ne znam o čemu bih drugom, jer većinom se pamte osjećaji, a ne ono što se događa. oko mene se događa puno toga. ali to mi uopće nije važno kad se od svega toga ne osjećam dobro. onaj osjećaj kada se sve čini normalnim, a opet nešto nije dobro. neke su riječi i suze zalutale gdje im nije mjesto, a neke još nisu ni prolivene, iako bi trebale biti. tražim razlog, ali ga ne pronalazim. i iako sam većinom nasmijana, ja dosta puta uopće ne znam zašto se smijem. možda sva ta tuga u meni izlazi na površinu u obliku smijeha. a možda je ovo još jedna u nizu od mojih besmislenih rečenica. ali to ionako nema veze, jer je sve ama baš sve bez imalo smisla. tako da bih se zapravo sasvim dobro trebala snalaziti. ali ja sam nekako na rubu. ne znam čega, ali mislim da je to rub....

Ni na nebu ni na zemlji

Ovo se teško može nazvati život
A znam sigurno da nije ni smrt...

Ko medved zatvoren u stakleni kavez
U napušteni zoološki vrt...

Ovo se teško može nazvati mirom,
A znam sigurno da nije ni rat...

I sve izgleda potpuno normalno,
A hladan znoj mi klizi niz vrat...

(bajaga&instruktori)

hehe, počela je škola...zadnje sate slobode provela sam u divnom snu kojeg sada naravno nemam dovoljno, budući da školu imam u jutro.... sjedim malo dalje; uspjela sam se probiti skroz do treće klupe, i sa svog mjesta imam divan pogled na mali komad plavog neba koji je istini za volju omeđen rešetkama, a ubijaju ga i zelene rolete, ali dobro....i to je nešto... vidjela sam svoje drage ljudice, i neke koji mi nisu baš dragi, ali prebrodila sam i to....cijeli dan sam se osjećala kao da sam od olova iznutra, ali to sam uspjela izliječiti odlaskom u naš dragi rock, i tako da sam sada...ah, tako...dobro, ali se sutra opet moram dignut rano!
školica nam je prazna, maturanti su na maturalcu, a u isto vrijeme ga i brišu iz sjećanja dok se mi ovdje nanovo prvi put susrećemo s khm dragim nam ljudima, lektirama i skupovima realnih brojeva. jao...
prže nas rane zrake sunca koje se probijaju unatoč našem štitu od zelenih vlakana, i ubijaju nas, naravno...i tako! malo sam tužna, malo sretna...na mahove...a sada idem....
idem čitat fantom slobode jer mislim da bi bilo krajnje vrijeme da pročitam!

ne mogu prestati razmišljati. o njemu, o sebi. o onome što sam napravila ili rekla, o onome kako se on ponaša. jer ne razumijem. ne razumijem što govori, ne znam što misli. osjećam se izgubljeno u svim tim nedoumicama! u prokletom labirintu nedoumica pred kojeg dovode njegove riječi. nije mi dobro i nije mi ugodno, osjećam kako radost nestaje kada nije blizu. osjećam se onako kako on želi, jer negdje duboko zna da umirem za njim. ili mi to čini nenamjerno.
pitam se sluti li uopće da mi sve to prođe kroz glavu kad ga samo pogledam?
živim u svom svijetu, i drugi to znaju. zna li da je zapravo većina mog svijeta posvećena njemu?
i čemu onda sve to? čemu svi moji snovi, sve moje riječi? najbolje bi bilo da ih pustim da uvenu na papirima, da se izgube dok spavam... ako on to ni ne zna. ili mu nije ni važno.
sa svakim hladnijim danom, meni je hladnije. on se čini daleko, a ja ne mogu do njega. zapravo se divim sama sebi što šutim kao zalivena kad je on tu...

ako postoji jedna stvar u čemu sam dobra, onda je to skrivanje. tajni, osjećaja, bilo čega. i ako mi toliko govore da je to loše, onda zašto sve ne krene na bolje kada to prestanem skrivati??

nije mi jasno. jednostavno mi nije jasno.